Part two
I krenem ja prema Mađarskoj koja je od Čakovca udaljena cca 40 km. Naravno, od motorističke opreme imam jedino posuđenu kacigu. Kako je bilo ljeto, vozio sam samo u majici sa kratkom rukavima i Lewis traper jakni.
Prođem, prvih par kilometara, kad osjetim da me zanosi u lijevu stranu. Stanem i imam šta za vidjeti. Ruksak mi visi na stranu, špage popustile već nakon 10 km. Ajde nije strašno, zavežem ponovo ali čvršće i dođem do granice. Pita policajac kud idem: U Budimpeštu, velim ja. A on zove kolegu da to i on čuje od mene.
Mislim si, koji vam je k... pa idem do Budimpešte, kaj nitko neide do Budimpešte, samo ja? Kaj se čudite ko picek glisti!
Mađarska strana granice. Iako je bilo već oko pola 4 ujutro i nigdje nikog, Mađari upisuju moj pasoš bar pol sata. Oni su samo pregledavali sumnjičavo moj "Plavi grom" i pustili me.
Do Nagykanize nema puno. Sa autom možda 25 min. Vozim se, i polako shvaćam zašto motoristi imaju kožne jakne. Onak lagano podhlađen dolazim u centar Nagykanize (oni koji poznaju, na trg, gdje je spomenik) i spazim hotel. Mislim si, ajde da odmorim malo motor i svoju guzicu, a mogao bi se i ugrijati. Ostavljam automatica odmah do ulaza, vežem ga lancem i uđem. Nutra rusvaj. Izgleda ko da je bila svadba ili neka fešta jer je bilo stakla po podu, a nigdje nikoga. Sjednem na neki dvosjed odmah kod vrata da se malo ugrijem. Naravno, od topline zadrijemam i kad se probudim, već se danilo. Ljut što sam zaspao, izlazim van. Na semaforu ispred samog hotela svijetli crveno i tri motorista (prava
) spaze me da izlazim sa kacigom u ruci i zovu me mahanjem da im se pridružim. Mahnem im, kao, idite vi, stignem vas ja...
Odu oni, a ja iza ulaza zajašem svog "groma" i pravac Budimpešta.
Stajao sam svakih cca 60 km da se malo motor ohladi. Na putu prema Budimpešti je jedno od najpoznatijih turističkih mjesta u Mađarskoj: Siofok! Stanem da se odmorim, tankam i spazim one gume za vezanje tereta. Kupim dvije (netreba se razbacivati sa markicama), svežem pošteno sam teret na motoru i šibaj dalje.
Sunce je već dobro zapeklo. Vidim ja da bude knap sa vremenom. Srećom, Mađari onda još nisu imali autoputeve, a cesta je bila dosta široka, većinom sa zastavnom trakom kojom sam ja vozio. Vozim ja, gledam neka jezera sa svoje desne strane, kad najednom krajičkom oka spazim kamenčinu od cca 10 cm ispred sebe. I s prvim kotačem nekako izbjegnem, ali zadnjim... dum! Makina zapleše, uspijem se zaustaviti i imam šta za vidjeti. Ode zadnja guma. <br />
<br />
Sad sam bio sretan što sam ponio onu pumpu i zakrpe. Mislim da sam tada prvi put krpao gumu na motoru. (na biciklu naravno jesam, a Đole veli: princip je isti, sve su ostalo nijanse
).
Krenem dalje uz procjenu da ću sada sigurno kasniti. Ide "grom" odlično, 5 banki kaže cajger (znam da laže!).
Približavam se Budimpešti i već je gužva na cesti većinom zbog Čeha i Slovaka koji se vračaju sa Jadrana. U jednom Trabantu karavanu čeških tablica, vozila se cijela obitelj sa troje djece. Vozimo lagano uzbrdo (vizir mi dignut jer je sad stvarno vruće), oni migulju sa možda 2-3 kilometra većom brzinom od mene. Klinac od cca 6-7 godina me gleda iz auta i smiljulji mi se. I ja njemu. Odu lagano uzbrdo... Sad idemo dole i ja ih sustižem. Klinac me gleda i počne mi plazitii jezik i kreveljiti se
. Ima sreću jer je ponovo uspon i ja zaostajem...
Budimpešta je već jako blizu i gužva je velika. Kolona. Naravno da "Plavi grom" koristi svoje prednosti i prolazi pored kolone. Vozim tako, kad eto onog tabanta. E, sad si moj! Stignem do njega, klinac me žalosno pogleda jer se ja krećem, a ja njemu jezičinu koliko sam mogao isplaziti
. Sad smo kvit. I odem ja, a njih ostavim da udišu moje ispušne plinove!
To be continued...