Kad sam već uhvatio vremena, da nastavim priču sa putovanja po Mađarskoj:
Sa čehinjama sam se lijepo rastao kao i sa kacigom. Sa kacigom ne baš planski i lijepo.
Plan je bio da poslije Formule ostanem par dana u Budimpešti (što sam ostvario) i onda da krenem prema Bratislavi u Slovačku (tada Čehoslovačku), ostanem dan dva i onda samo preko Beča natrag u Čakovec. Pošto sam ostao bez kacige, pretpostavio sam da me neće Austrijanac pustiti unutra pa je došlo do promjene plana. Odlučio sam povratak istim putem sa zaustavljanjem u Siofoku. Ipak je bio 8. mjesec, vruće i vrijeme za kupanje na Balatonu.
U Siofoku sam našao jedan kamp gdje sam razvio svoj wigwam. Preko dana kupanac i lovljenje lokalnih Eržika
(jedna se doslovno tako zvala i nešto mi je baš draga ona pjesma "Bohema" o Eržiki
).
Drugu večer dovezao sam se sa tomosakijem do jedne terase sa živom muzikom i sjeo za prazan stol. U kratko vrijeme se terasa popunila jer nije bilo puno mjesta gdje je bila dobra živa muzika. U jednom trenutku na terasu dolaze neki motoristi, njih četvero od kojih je jedna bila djevojka. (Kasnije se ispostavilo da je vlasnica lijepog Kawasakija.) Gledaju gdje će... nema mjesta... i dođu do mene da pitaju ako mogu sjesti za moj stol. Warum niht, kažem ja i oni sjednu.
Pričaju oni po njemački, a razumijem i ja malo pa se nakon nekog vremena i ja uključim u razgovor. Nakon nekog vremena dođe im još jedan prijatelj bez motorističke opreme. Popili mi ponešto pa ogladnili... Pitaju me oni dal znam negdje da se može ovako kasno pojesti jer su tek taj dan stigli i još nisu stigli pohvatati konce.
Znam gdje peku piliće cijelu noć! Super, vele oni i krenemo svi prema izlazu.
Vidim da nešto razgovaraju pa pitam šta je. Vele oni da su sa dva motora i da neznaju kako ću ja i onaj njihov prijatelj koji im se pridružio.
Ma no frks
, kažem ja. I ja sam sa motorom. Super, vele oni, pa gdje ti je? I ja odem iza ugla i pojavim se sa tomosakijem.
Kad su se oni pobacali po asfaltu od smijeha........ ja sam mislio da će ih mađarska policija odvesti zbog narušavanja javnog reda i mira!
Kad su došli k sebi od smijeha, vele oni: OK, ti imaš prijevoz, ali naš frend? Ma nema frke, može samnom! I ja se pomaknem na sam vrh sjedala da ima mjesta iza mene i pokažem mu da sjedne. Srećom nije bio krupan pa je tomosaki ipak nekako vukao. (vjerojatno je ovo danas što sam otkrio u mašini bio početak u Mađarskoj)
Bez obzira što je prošla ponoć, bilo je prometa po Siofoku. Na semaforu ja prođem između auta i na kraju dođem vremenski zajedno sa ovim velikim motorima.
Kad smo naručili pečene piceke i pive, počeli su me ispitivati od kud sam, gdje sam bio, koliko km sam napravio, koliko ide tomosaki... Naravno, svi su napravili jedan krug s "mrcinom". Na kraju večeri mi nisu dali da platim ništa. Odmah su rekli da sam lud i da ak hoću, oni mi riješe posao u Dojčlandu i daju stan dok se ne snađem. Naravno da sam ih glatko odbio. Gdje bi ja bez tomosakija!?
Uglavnom, drugi dan sa ustao poslije podne i molio sam susjede u kampu da govore malo tiše.
Bliži se kraj mojoj putešestviji sa tomosakijem i mislim da ću u slijedećoj prilici završiti priču. Gute naht!