Tjedan dana prođe začas i dođe subota kad sam trebao po kacigu. Na sreću, moj budući kum koji je u to vrijeme imao kafić, trebao je u Austriju po kavu. Ova starija generacija zna kako je to bilo. Odlučili da idemo zajedno, ja po kacigu, a on po kavu. Špeceraj će biti smo kamuflaža. Lovu za kacigu sam većinom posudio. Odradio sam je kasnije kod zidara!
I današnje prespektive, najinteresantnije je to što smo u Austriju krenuli sa BMW-om 700 coupe! Svijetlo plavi! I onda je bio raritet i pojava, a danas bi bio još veća. Kum nagazio pedalu i eto nas u Austriji. Ja kupim kacigu, stavim na klupu iza sjedala, prekrijem nekom majicom. Nastavili smo prema Grazu jer je kum imao tamo nešto riješiti. Nismo ni na autoputu ostali nezapaženi jer ni tamo nije baš bilo tih autića. U Grazu smo morali dolijati ulje jer ga je malo sfalilo, a bilo ga je i po unutrašnjoj strani haube.
Autić je bio baš pogodan za šverc kave jer je imao ispod zadnje klupe dvije "rupe" u koju je stalo skoro deset kila kave. Natovarimo mi kavu, preko toga nešto praška, riže, konzervi ananasa i breskvi, čokolade za kuhanje i par paketa pelena (kum je već bio ponosni otac). Kaciga još uvijek na klupi iza sica "sakrivena" s nekom majicom.
Odlučimo ići preko Šentilja, a ne preko nekog manjeg prijelaza, računajući na gužvu i lakši prelazak (bez pregleda)
Pred Šentiljem gužva po običaju. Carinici vjerno pregledavaju aute i sad vidimo da bude čupavo! Dolazimo na red, carinik pita šta imamo, a mi ko u zboru: malo špeceraja, prašak, pelene.... Otvorite haubu molim, veli on. Prvo se zbunio jer je krenuo otraga, a hauba je bila naprijed. Vidim ja interesira ga BMW.... Dečki, koje je godište to? pita on. Ne znam sad više koje je bio godište, 1963 ili 1964. Pregledava on auto više iz znatiželje nego da nas kontrolira, ali mora zajebavati pa veli: otvorite tu ladicu (na dash bordu). Kum veli da ju nemože otvoriti jer nema ključ, nije ga dobio sa autom. Ipak je to stari auto. Eeee, tu smo bili sumnjivi... Otvori kako znaš, veli drug. Kum počne čeprkati s nekim malim šarafincigerom oko brave. Šapćemo jedan drugom kako bi moglo biti sranje da nađemo neku glupost unutra. Ali, malo lijevo, malo desno i otvori se ladica a unutra stara kemijska i par šarafića. Uff dobro je. Drug plavi pogleda i onako šeretski kaže: možete ići! Kak nam je laknulo...
Odjurili smo koliko je mali plavi mogao. Makar dotankali još litru Delte!
I tako sam nabavio kacigu. Sutradan sam je ponosno vratio frendu, a on uopće nije skužio da to nije njegova kaciga. Ni dan danas nezna za to. Ne viđamo se često, odselio je u VŽ, ali uz jednu dužu kavu bi mu mogao to ispričati jednom.
Eto to je bilo to. Draga djeco, laku noć i držite razmak. Ja to radim svako večer kad idem spavati sa svojom zakonitom!