Nisam bio siguran gdje smjestiti ovu priču.Kasnije ću objasniti zašto je mogla ići i u temu Baden Württemberg, ali dobro je mjesto i Povijest auto industrije. Priča se vrti oko Ericha Bittera, njegovog života i njegovih auta. Rođen je u Schwelmu, u Westfaliji 1933. godine. Otac mu je držao trgovinu biciklima, dječjim kolicima i šivaćim mašinama, pa je Erich već odmalena imao veze sa kotačima. Pun natjacateljskog duha 1950. vozi prve biciklističke utrke a 1953. je bio najmlađi njemački profi biciklist. Životni moto mu je sličan nazivu serije sa Youtubea "Nikad nije gotovo". Bitterov je "Još nisam gotov". Bitter je po broju proizvedenih auta osmi po redu njemački proizvođač automobila. Imao je 17 modela automobila, redali su se uspjesi, neuspjesi ali se uvijek dizao prije završetka odbrojavanja i uvijek bio spreman za nastavak meča.
Urođena srčana mana ga je spriječila u napredovanju u biciklizmu i 1958. prelazi na auto utrke vozeći kružne utrke i rally. Počeo je sa jeftinim NSUom u vrijeme kad je što se tiče novca svatko mogao voziti utrke i dokazati se. Biciklizam - NSU - automobilizam je bila poveznica prema auto-utrkama. Osim NSUa vozio je i Saaba,Volva, Mercedesa, Porschea, Ferrarija i Abartha. Nanizao je 120 pobjeda u auto natjecanjima i dva naslova prvaka. Uz auto utrke se bavio jahanjem, istrčao 40 maratona, igrao tenis i što je važno za kasnije poslovne uspjehe crtao je i dizajnirao.
1962. postaje zastupnik za Volvo, Saab i NSU. Ali pun energije tu ne staje, osniva firmu "Rallye Bitter" bavi se svim i svačim, većinom poslovima vezanih za aute i auto utrke. Potpisuje ugovor za prodaju engleske odjeće za auto utrke "Les Leston" a 1964. je i sam patentirao i uz pomoć firme Dupont proizveo prvu vatrootpornu odjeću za utrke u Njemačkoj naziva Nomex. Zanimljivo je da je tu odjeću prvi testirao tako što je ušao u plamteću posudu sa uljem. Erich je imao i 15ak trgovina po Njemačkoj za prodaju dijelova Karla Abartha. Sam Erich kaže da je u to vrijeme zaradio i najveće novce u životu prodavajući Ferrari naljepnice. Polovicom 60ih ulazi i u veliki posao proizvodnje kožnih i drvenih volana za Porsche i postaje zastupnik za Intermeccanicu što će mu dati ideje zbog kojih je danas poznat.
Jedne srijede 1968. godine dolazi u Stuttgart kod Porschea u namjeri da proda svog trkaćeg Porschea 906. Gore u uredima zvoni telefon Huschke von Hansteina, voditelja Porscheovog odjela za utrke. Sa druge strane Bob Lutz iz GMa koji traži nekog dobrog vozača za njihovog novopripremljenog Rekorda C, legendarnu "Crnu udovicu". Von Hanstein slučajno ugleda na dvorištu Bittera i znajući koliko je dobar vozač Lutzu predlaže Ericha. E tu počinje Bitterova veza sa Opelom koja je definirala njegov budući poslovni život a traje do danas. "Schwarze Wittwe" i Erich su bili dobitna kombinacija za Opel i u Russelsheimu se počelo sa poštovanjem izgovarati ime Bitter. Kad je 1969. na Nürburgringu izletio sa Abarthom 2000 i pritom zaradio opekline na nogama to je bio kraj trkaće karijere Ericha Bittera.
Poslovna suradnja sa Abarthom je dovela do veze sa Intermeccanicom čiji je postao zastupnik za Njemačku. Ali brzo je raslo njegovo nezadovoljstvo kao uvoznika i nezadovoljstvo kupaca Intermeccanicinih auta koji su se stalno kvarili. Bitterov zahtjev za isporuku prednjih osovina i motora velikih Opela, čime bi se poboljšala kvaliteta Intermeccanice Bob Lutz je odbio. No, tad im je obojici pala na pamet ideja na platformi Diplomata napraviti veliki GT sa talijanskom karoserijom. Nastao je Intermeccanica Indra, sastavljan u Italiji, sa solidnom mehanikom ali kojem je hrđa ipak ostala nesavladiv neprijatelj. U međuvremenu je Bitter napustio projekt Indra i odlučio se uz pomoć Opela napraviti veliki GT na bazi Diplomata sa njemačkom kvalitetom. Tako je u Schwelmu nastao Bitter CD a ujedno i marka Bitter. Iz istog razloga, nepouzdanosti talijanskih skupih auta je nastao i Mitrovićev Kodiak o kojem sam pisao.
Kako je posao sa Bitterom CD išao dobro, prodajna mreža se 1976. širi na uvijek plodno tlo za egzotične aute, Švicarsku a izlaskom nasljednika SCa 1981. i Italiju. Svima poznati Opel Kadett C Aero je bio Opelov projekt u čijem je konstruiranju sudjelovao i Bitter. Kod njega su uz pomoć Irmschera nastali zadnjih deset najpoželjnijih Kadetta Aero sa širokim blatobranima, kožnim interijerom i duplim karburatorima. Kadett Aero je bio bitan projekt za Bittera jer je imao licencna prava i od svakog proizvedenog kod Baura u Stuttgartu dobio je 600 DM što je u konačnici iznosilo oko 800 000 DM. Uz vještine vozača utrka, sklonost sportu, slikarstvu, poduzetništvu i dizajnu Erich imao i inženjerskog znanja, na bazi Senatorovog 3.0 šestaka je uz pomoc Mantzela razvio 3.9 motor za svoga SCa.
1986. godine Erich registrira firmu u Americi, "Bitter California" i otvara auto salon na Beverly Hillsu. Nekako u isto vrijeme dolaze teška vremena. Prijevarom i falsificiranjem punomoći najbliži suradnik mu krade teško zarađenih 1,8 milijuna dolara. Rezultat: stečaj i nemogućnost ulaska u vlastitu firmu. Bitter, tvrd orah izgovara legendarnu "nećeš razbojniče" i ulazi u dugotrajan sudski proces. Poslije dugog suđenja pravda je zadovoljena ali su izgubljeni veliki novci i uništeni mnogi planovi. Slijedeći šok je bio ubojstvo Bitterovog bliskog prijatelja i investitora u firmu Leeja Miglina a 2005. su opet izgubljeni milijuni dolara još jednom prijevarom na Bitterov račun.
Erich, kao veliki borac koji se nikada ne predaje i uvijek ima nove ideje opet se oporavlja i kreće dalje. Slijedeće velike novce je zaradio kada je potpisao ugovor sa Isuzuom America o kupnji njegovog novog modela, Typea 3. Bitter je pripremio sve za proizvodnju ali iznenada Isuzu i GM odustaju i po ugovoru plaćaju Erichu veliku odštetu zahvaljujući kojoj više nikada nije morao raditi. Ali je htio.
I opet poznata njemačka upornost i marljivost, on ne razmišlja o mirovanju nego nastavlja ostvarivati svoje planove, 1998. u Braunschweigu osniva firmu koja je 8 godina radila razvojne projekte za Volkswagen. U godinama poslije dolazi Vero na bazi Holdena i posebni luksuzni modeli Opela sa značkom "by Bitter". Prošle godine je u Metzingenu pored Reutlingena otvoreno još jedno mjesto za ljubitelje automobila u Baden Württembergu, još jedan Motorworld u nizu. Prvi najmoprimac prostora u novom kompleksu je bio upravo Bitter koji sada tamo ima prelijep retro showroom.
Što je zajedničko svim vlasnicima i fanovima Bitter auta i čime se razlikuju od drugih ? Svi oni i dan-danas mogu pružiti ruku onome tko je konstruirao njihov automobil. I ne samo konstruirao, bio je i test vozač, vodio marketing i prodaju, allrounder stare škole. Nije ostalo još puno ljudi kao što je Erich Bitter. Znam za dvije knjige o Bitteru, ali s obzirom na prilično zanimljiv život čudi me da još nikome nije pala na pamet ideja o filmu, bar dužem dokumentarcu. Mnoge Bitterove auto-ideje su ostale samo ideje, neke dogurale do prototipova, ali ono što je završio do kraja napravio je kako treba.
BITTER CD
Prvi i definitivno najljepši Bitter, moj izbor. Počelo je sa studijom CD Opel Styling Centra na bazi velikog Diplomata koji je prikazan na IAA 1969. godine. Bitter je tada često bio gost u Rüsselsheimu i viđao studiju CD u Opelovom dvorištu a kada su u Opelu odbacili mogućnost realiziranja proizvodnje Erich je vidio svoju priliku. Paralelno je i legendarni majstor Frua imao zadatak da iz studije CD napravi vozljiv prototip. Ostalo je na prototipu, a i danas se lome koplja oko toga tko je i koliko imao utjecaja na konačni izgled Bittera CD. Jedno je sigurno, Erich je povukao konačne poteze olovkom, poslovne odluke i mnogobrojne pripreme za proizvodnju. Razvojni put je trajao od 1971. do 1973. i nastao je jedan od najljepših coupea 70ih, sličan Maseratiju Ghibli, zbog čistijih linija rekao bih i ljepši.
Kako je i Opel isporukom tehnike bio uključen u cijeli projekt oni su predložili ime Tourissimo. Od toga se brzo odustalo pa se auto na IAA 1973. predstavio kao Bitter Diplomat CD. U međuvremenu se Diplomat izgubilo i ostalo je CD što u stvari i je skraćenica za Coupe Diplomat. Bitter je uspio dogovoriti proizvodnju u Bauru u Stuttgartu gdje se auto radio od 1974. do jeseni 1979. Reklo bi se dobitna kombinacija za uspjeh : italo dizajn, american V8 power i made in Germany. Do početka proizvodnje od baze Opela Diplomata je ostala ručica mjenjača, volan i pogon. Odmah po predstavljanju nastupila je naftna kriza, ali Bittera direktno nije pogodila. Već prve godine je prodano 70 komada dok su mnogi konkurenti sa sličnim autima posustali. Bitter je odabrao 25 Opel Händlera preko kojih će se prodavati CD. Naravno trebalo je imati malo dublji džep za njega, sa 68 000 DM bio je duplo skuplji od Porschea 911 S i tada najskuplji njemački auto. Sukladno tome i kupci, pola F.C. Bayerna je vozilo Bittere, Paul Breitner, poslije Rummenige, Walter Röhrl, Howard Carpendale, bavarski princ Leopold i mnoga druga poznata i nepoznata lica koji su usput za Ericha bili jako dobra reklama. Na kraju proizvodnje 1979. koštao je 75 000 DM. Napravljeno je 396 Bittera CD, točan broj preživjelih ne znam, procjene su da ih je još pola u voznom stanju.
Idemo na tehniku. Dakle dorađeno podvozje Diplomata, njegov 5.4 V8 motor, mjenjač i diferencijal, što je rezultiralo olakšanim popravcima i održavanju u bilo kojem Opel servisu. CD ima sve plinske amortizere, ventilirane diskove na sva četiri kotača, gume širine 215 cm na felgama 14 coli, dug je 485 cm i težak gotovo 1700 kg. Motor je bio jak kao 230 konja i imao je američki moment 427 Nm na 3000 obrtaja. Ubrzava 9,2 sec do 100 a juri ako zatreba i 220 kmh uz potrošnju od 13 do 17 litara benzina. Kritike u testovima su najčešće bile upućene automatskom mjenjaču sa 3 brzine za kojeg nije bilo alternative. Za sve ostalo pozitivne ocjene, izrada je bila odlična, hvalili su karoseriju koja se ne uvija, kvalitetno urađene detalje, nema šuma vjetra ni pri većim brzinama, gotovo sve. Iznad svega izgled. Naravno da Bitter CD nije bio namijenjen jurnjavi, njegova disciplina je bila cruising i dugi zavoji. U testu Auto Bild Klassika od prije četiri godine je CD u usporednom testu nadmoćno pobijedio Jaguara E, Citroena SM i Jensena Interceptora. E sad, da su test pravili Englezi vjerojatno bi bilo drugačije, ali kada bih mogao birati između ta četiri auta i moj izbor bi bio Bitter. Rijedak je, lijep, pouzdan i od ove četvorke vjerojatno najbolji auto za svaki dan.
BITTER SC
Ovaj auto je bio nasljednik CDa i uvijek me podsjećao na Ferrarijev koncept Pinin ili Ferrarija 400. Nikakvo čudo, i SC je dizajnirao Talijan, Giovanni Michelotti koji je napravio i prvi prototip, iako je prve poteze olovkom povukao sam Erich.
Što se tiče izgleda , meni je SC u odnosu na CD korak unazad ali moramo uzeti u obzir da su ipak nastupile ćoškaste osamdesete u svijetu dizajniranja automobila. SC se proizvodio od 1981. do 1989. i po broju prodanih primjeraka je najuspješniji Bitter ( 461 komada, od toga 432 sa lijevim i 29 sa desnim volanom ). Razvoj modela je Erich započeo još 1977. uz pomoć Opela kao i u slučaju prethodnika CD. Aerodinamička ispitivanja su provedena u Pininfarininom zračnom tunelu. Sam razvoj i priprema za proizvodnju su koštali oko 8 milijuna DM, a ostatak investicije još 7 milijuna. SC bi značilo "Senator Coupe" iz čega je jasno da je Erich ostao vjeran Opelovoj tehnici, pa je baza za SC postao tada tehnički najnapredniji i najveći Opel - Senator A.
Talijanski dizajn, njemačka kvaliteta, sve je obećavalo. Ali u samom početku proizvodnje je ispalo "talijanska kvaliteta" jer su se mnogi poslovi radili u Italiji za što je bilo neophodno osnovati i firmu pod nazivom "Bitter Italia". Trebao se kao i CD raditi u Stuttgartu kod Baura ali je BMW bio brži i Baur je počeo za njih sklapati BMW M1.
Prve karoserije su se radile kod OCRAe u Torinu. Tamo su bez iskustva i bezvoljno napravili prvih 79 karoserija koje su hrđale već na putu preko Alpi do Bitterovog Schwelma gdje su aute sastavljali 45 ljudi. Trajalo je to do 1982. Tada je Bitter zbog aljkavosti ljudi iz OCRAe koji su koristili reciklirani ruski čelik raskinuo ugovor i posao prepustio pravim majstorima sa iskustvom i reputacijom - ILCA Maggiore, isto iz Torina. Oni su uz bolji kvalitet izrade i bolje materijale još i zaštitili karoserije temeljnom bojom. Lakiranje i ugradnju stakala je odrađivao Zagato. Problem sa hrđom je riješen, u Schwelmu se radilo punom parom ali im je ponestalo mjesta zbog velikog broja narudžbi. I tada je sklapanje preseljeno u Graz kod Steyr-Pucha da bi se ispoštovali rokovi isporuke. Još koji detalj koji govori koliko je Italije u Bitteru SC : sjedišta su me uvijek podsjećala na one iz Maseratija Biturbo ili Quattroportea. Poslije sam saznao zašto, gotovo su ista jer ih je radilo isti majstor, Franco Gavina u Grugliascu pored Torina. Stražnja svjetla su identična onima Lancie Bete Montecarlo a prednja Ferrarija Mondiala.
Snaga se prenosila preko GMovog Turbohydramatic mjenjača a Bitter je kao opciju ponudio i 4WD od Fergusona, no zbog velike doplate od 35 000 DM ostalo je na 6 naručenih 4x4 auta. Osnovna cijena Bittera SC je bila 99 000 DM. Premijeru u velikom stilu SC je imao na Velikoj nagradi Monaca 1980. kao safety car. Od toga dana je cijeli svijet znao za Ericha Bittera. Ovjes od Senatora nije bio minus za SCa, zapravo je odlično ležao na cesti, samo je bio malo tvrđe podešen od Senatora ili Monze. U početku su za SC bili planirani V8 motori od Holdena ili Lamborghinija Urraca, čak su bili i testirani. Ali pošto je po procjenama pola proizvedenih auta trebalo biti za izvoz, većinom za Ameriku, ta opcija je zbog bučnih i nepogodnih motora po američke eko-norme otpisana. Uz to su i Opelove KAD limuzine i V8 motori postali stvar prošlosti pa je izbor pao na 3.0 šestaka iz Senatora/Monze sa 180 ks. A kad su razmaženi Amerikanci počeli slati feedback tipa "Bože Petra... pa ovo su motori za kosilice a ne za veliki 2+2" Erich je stupio u kontakt sa čarobnjakom za motore iz Oberhausena - Dieterom Mantzelom. Zajedno su razradili plan, konstruirana je nova radilica i još mnogi dijelovi za Opelov šestak i 1984. je nastao 3.9 langhuber koji je bio jači i eliminirao manjkavosti serijskog Opelovog motora. 210 ks i 327 Nm su bili dovoljni da auto težak 1560 kg sprinta do 100 u 7,6 sec i postigne maksimalnih 230 kmh.
1982. godine je tržištu ponuđen i jedan od najljepših cabrioleta početka 80ih, Bitter SC Cabriolet. Napravljena su dva prototipa i 20 serijskih auta. Prodavao se po cijeni od 168 500 DM a krov mu je radio Keinath u Reutlingenu. Dvije godine poslije predstavljen je i SC Sedan na produženoj bazi Coupea, lijepa sportska limuzina duga 506 cm. Prototip sa 3.0 motorom je završio kod nekog kolekcionara u Nizozemskoj, a od 4 serijska auta koji su imali 3.9 motor dva su završili u Americi. Jednog od dva evropska sam vidio ove godine na Retroclassics sajmu.