Nakon dugog radnog tjedna i popodnevnih obaveza oko kuće, R4 uspio sam malo vremena odvojiti pa da ovdje napišem koju o posljednjem putešestvijanju sa mojim vjernim pratiteljem.
Radi ovakvih izleta cijela ideja R4 ima smisla. Neki će razumjeti neki ne, ali nije ni ideja da se svima svidi. Bitno je da ja uživam.
Daklem.......u zadnja dva vikenda sam sa R4 putovao na Pelješac i nazad za VD. Ništa spektakularno u tome, ali meni su baterije napunjene nakon svega.
Dva vikenda za redom, Petak popodne VD - Pelješac, Nedjelja popodne Pelješac - VD
Ruta je odabrana iz razloga što dugo nisam išao tim putem.
Malo sam vidio, neke skoro zaboravljene krajeve lijepe naše, koji su i inače bili slabije posječeni, a od kad je autoput do Ploča napravljen, skoro pa i zaboravljeni kao moguća alternativa krcatoj jadranskoj magistrali, popularnoj D8.
Kako R4 nema baš puno svrhe na autoputu (iako je i tamo dovoljno xxxxxxxxx) a magistrala od Splita preko Omiša do Makarske je u ljetno doba toliko krcata da se brže pješke prođe nego u autu, odlučio sam se na trasu kojom se nekad putovalo iz Zagreba prema Dubrovniku.
Malo je prilagođena mojoj početnoj točci puta pa trasa glasi
Vodice - Drniš -Sinj (preko Muća) - Trilj - Cista Provo - Šestanovac - Zagvozd - Vrgorac - Staševica - Ploče - Neum - Ston - Hodilje (mjesto odma iza Stona9
Cesta je pristojna, ništa više od toga. Od cca 280 km nekih 50 je jako loše, loš asfalt, trava već izviruje iz zakrpa na cesti, uska cesta koja je postala još uža jer priroda lagano uzima svoje, grubi, jako zavoji koji nedopuštaju ni trenutak opuštanja jer se za tren možeš naći van ceste.
S druge strane cesta je prazna, par lokalaca i to je sve. Još do Sinja do Ciste Provo i ima prometa, ali nakon Šestanovca pa do Ploča ako sretneš auto u deset minuta možeš reći da je gužva.
Granice sam prolazio lako, u manje od 5 minnuta. Svaki put bi me policajac izvukao iz kolone i gurnuo u treći red koji je bio prazan ili jedan auto ispred mene.....uglavnom je bilo komentara i pitanja o R4 i mom putu iz (dalekih) Vodica, sluša li auto, oče li izdržati i tako nekih (uobičajenih) komentara kad me ljudi sretnu daleko od moje županije.
Put je trajao između 4,5 i 5 sati s tim da sam dosta stajao, slikao, gledao, razgovarao sa lokalcima.......putešestvijao........kako ja to zovem......putovanje koje je više radi putovanja, a manje radi dolaska na cilj.
Pokret iz VD....trimer na krovu, nešto alata u gepeku.
Malo prije Drniša dočekala me rampa i vlak. ČEsto sam tuda išao ali ovo je prvi put da me rampa dočekala spuštena......drago mi je da radi....
Panorama Drniša sa vidikovca iznad grada
Obavezan selfi
Drniš ostavljamo iza nas
Sinj sam ovaj put preskočio slikati, ali neće ostati nezabilježen na slikama..
Trilj ispred nas
Poznati most preko Cetine.
I Cistu Provo smo prošli.
Od Šestanovca prema Zagvozdu i Vrgorcu puca pogled na impresivno BIokovo.....jednostavno mu se moraš diviti.
A cesta je na tom dijelu najgora. Još iz doba dok je Jugoslavija bila u cvijetu mladosti
Za tren eto nas u Zagvozdu
Cesta je i dalje loša iako se malo nakon Zagvozda širi i postaje široka kao jadranska magistrala, ali u puno gorem stanju.....jako puno potonuća asfalta, ispucanog asfalta.
Nekih 20km takve ceste i dolazi se do tunela Turija.
Iza kojeg puca pogled na dolinu prema Ravči i Vrgorcu
Za cca 20 minuta se stiže u Vrgorac.
Opet kreće borba sa serpentinama i velikim nagibima za R4 - jednostavno izgubi dah na uzbrdicama koje su duže i jače od cca 7%, a ovdje ih ima dosta. Svejedno on to odrađuje hrabro (iako malo sporije nego noviji auti), a nagrada nakon obavljenog uspona su nevjerojatni pogledi koji se pružaju.
Panorama plodne doline prema mjestu Staševica.
Nakon ovoga je pao mrak i fotografiranje više nije imalo smisla.
Za kraj ove seanse fascinantne Stonske zidine.