Prošlo ljeto sam izgubio nevinost. U 36 godini.
Zbog nesreće, mislio sam da će motori ostati moj nedosanjani san. Jedan od rijetkih snova kojih se sjećam je da sam dobio apn-a i vozio se s njim.
Motori su mi ostali samo san do 22 godine kad se prijatelj vratio s broda.
Nakon dolaska doma, iskeširao je Ninju 10 2006. Crnu kao noć, dva akrapa nazad...bolest. 2006. je policija još uvijek bila ''labava'' oko motorista, tako da smo se vozili uokolo bez kacige, ostatak opreme da ni ne spominjem. Uglavnom, on me naučio voziti na toj Ninji.
Cijeli uvod je zapravo tu jer objašnjava kako sam preskočio tu Tomos fazu. I to me nikad više nije previše zanimalo. Do ljeta 2021., kad me Zvrcko nagovorio da probam njegovog trkaćeg apn-a.
Probao sam, prvo po ''selu'', a onda i na Marofu (velika hvala).
I svidjelo mi se. Opuštena ekipa, jednostavna tehnika, relativno mali rizik....odlično. Sve osim divljih cijena koje danas prate Tomos scenu. Odlučio sam si složiti motor za stazu, jer nemam volje to voziti uokolo kraj svih ostalih prometala.
I tako, uz savjete Zvrcka i Tihe, krenuo sam prikupljati dijelove. Što je sigurno najkompliciranija opcija, a vjerojatno i najskuplja.
Njihov frend se ''rješavao'' agregata koji je slagao za Open klasu aml-a, što je za mene idealno. Alpino blokovi (ne pitajte me što je to, stvarno se ne kužim u ovo :D), Pukac korpa i Airsal kit 73.
Uz mašinu, dobio sam i BT ramu na poklon:
