Prisjetit ću se i sa vama podijeliti neke događaje i anegdote sa mojih školskih praznika iz djetinjstva koji su prilično utjecali na moje zanimanje za aute. Kako sam odrastao sa bakom, a roditelje viđao samo par puta godišnje, odlazio sam u Njemačku i provodio tamo ponekad i cijele ljetne praznike. Centralna figura tog razdoblja mi je bio otac koji je u firmi Mosolf vozio autotransporter od sredine 70ih pa do kraja 80ih godina. Jedni ga hvale, drugi žale, treći kažu e moj brale... Sa njim sam obišao gotovo sve velike lagere proizvođača auta u Evropi, putovao kroz gotovo sve evropske zemlje osim Engleske i Skandinavije. Odsutnost preko godine mi je ljeti pokušao nadoknaditi. I uspijevao je. Te vožnje s njim su trajale od dan, dva pa do tjedan dana u komadu. Posebno sam volio polaske nedjeljom navečer. Tople ljetne noći, brundanje Mercedesovog V8 i savršen pogled na cestu i promet ispred nas. Mama je uvijek pripremila čistu posteljinu za kamion i nekakva jela, pite, kolače za put. Kabina je bila uredna i čista, tata je pazio na to. I danas imam njegovu deku iz tog kamiona, čiji mi miris vraća hrpu sjećanja iz tih dana. Sve sam upijao kao spužva, ono što sam gledao u auto katalozima odjednom je bilo primjenjivo u praksi. Dosta rano sam mogao prepoznati gotovo svaki model auta, noću smo se otac i ja natjecali u pogađanju auta po stražnjim svjetlima. Ubrzo sam mogao pogoditi i sve njemačke registarske pločice. Ta ogromna šajba Mercedesovog kamiona je meni bio prozor u novi svijet velikih gradova, dugih autocesta, različitih vozila, velikih parkinga, usputnih restorana, ljudi koji pričaju drugačijim jezikom. Svaki susret sa novim autima je bio novo otkriće. Različiti mirisi u novim autima, ljepila, kože, lakova, gume miješali su se sa mirisima nafte i benzina, asfalta... Sam transporter je bio možda i najprepoznatljiviji kamion ikada, Mercedesov NG, u našem slučaju 1624. Zbog smještaja auta na donjoj platformi to je bila kratka kabina, a krevet je bio tek jedna nadograđena kutija u gornjem dijelu. Sjećam se tatinih riječi kako je tih 240 ks premalo dok je kamion pun. Pa kad je dobio 1632 to je bila već druga priča, mogli smo se prilično dobro nositi sa ostalim teretnjacima.
Naši najčešći suputnici su bili Mercedesi i BMWi. Ulazak u pogone u Sindelfingenu je za mene značilo čekanje na porti dok otac obavi utovar auta. Svugdje sam mogao ući, samo u Mercedesu to nije bilo dozvoljeno. Ali nije bilo dosadno, naprotiv. Porta u Sindelfingenu je bila povelika prostorija sa gomilom časopisa, besplatnim pićem i grickalicama. I ono najbolje, pokloni sa znakom Mercedesa. Svaki put sam nešto dobio. Privjeske, prospekte, kabanicu, kišobran, jaknu... Sve kvalitetne stvari koje su me veselile. Jednom smo transportirali nove 190ke do Autocommerca u Ljubljani. To su bili moji zimski školski praznici i te zime je bilo prilično snijega. Mislim da je bila 1983. Prvi problemi su nastali na usponu prema G.P. Ljubelj. Ocu je vjerojatno bilo prilično mučno jer smo se više klizali nego vozili, ali nije to pokazivao. Meni prava avantura. Na YU prijelazu smo čekali oko osam sati, što je djetetu bilo kao osam dana. A onda su uslijedila beskonačna pitanja carine i narodne milicije, zašto, gdje, kako, kome, kad... Iako je sva dokumentacija bila u redu i svi auti novi, morali smo svaki od osam auta otvarati, vaditi rezervne gume, a na nekima su čak imali ideju skidati oplate vrata. Trajalo je satima, a poslije toga još sati razgovora. Komunističko djelovanje protiv spoljnog neprijatelja na zavidnoj razini. Tako da onaj "crveni pasoš bez mane" je čista glupost jugonostalgičara. Prije par dana sam došao iz Njemačke bez ijednog zaustavljanja na granicama.
Moj prvi susret uživo sa Mercedesom 600 je bio u centrali Mercedesa u Untertürkheimu gdje smo preuzeli jedan bijeli i jedan crni primjerak u Pullman verziji i odvezli ih sa još par auta pokupljenih po Njemačkoj u hamburšku luku na brod. Vozio sam se tih par metara sa parkinga na kamion u crnome i sjećam se računa na sjedištu od 6.800 maraka za servis motora. Vlasnik je bio neki poznati Hussein, e sad je li Saddam ili jordanski kralj ne mogu se sjetiti. Drugi susret sa najboljim Mercedesom je bio kada smo uz nekoliko SL 107 odvezli i jednog 600 u luku u Genovi. Italija mi je ostala u sjećanju po velikim terminalima Alfe, Fiata i Lancie oko Milana i Torina, po beskrajnim cestama i velikim vrućinama juga Italije, mosta na Brenneru i genovskog zaljeva. Od auta me se posebno dojmile Alfe Spider, GTV 6 sa Bussom i tada novi Uno Turbo sa crvenim detaljima.
Na BMWovom lageru novih auta u Unterschleissheimu smo utovarali nove kocke. Prvo ih sve identificiramo kroz papire, označimo ih dizanjem metlica brisača i onda akcija. Pošto porta nije bila u blizini a okolina bez kontrole i tu sam smio sam voziti. Otac je ovo znao učiniti zanimljivim LeMans startovima. Utrkivali smo se trčanjem do auta, palili motore i gas do kamiona, pa tko brži bira glazbu za slušanje u kamionu. Medij naravno kazeta, a izbor sužen na Balaševićev album "Pub", Boney M, Rule i grupa, Kraftwerk i Bajagin "Sa druge strane jastuka". U Aachenu kod AC Schnitzera sam bio 1985. ili 1986. gdje smo dovezli nekoliko kockica cabrio. Dok je otac istovarao, ja sam razgledao auto kuću i po običaju pokupio prospekte. Na polasku nas okriviše da su platna krova na dva auta oštećena i da neće uzeti takve aute. "Oštećenja" su bili samo tragovi lišća sa stabala na ulazu u njihovo dvorište, koji bi pranjem nestali. Natezanje je trajalo čitav sat, slikanje, telefoniranje u firmu... Prvi susret sa nekim iz AC Schnitzera i neugodna situacija.
Poseban doživljaj je bio kada sam prvi put smio sjesti u jednu Alpinu. Mjesto radnje Hockenheimring. Dovezli smo dvije Alpine E28 i još par običnih petica na samu stazu. Firma Strasser je dovezla E28 M5 (sjećam se da je otac komentirao TRX gume na njemu) i šestice E24. Bilo je tu nekoliko kamera, dosta ljudi i otac je čak snimljen kada je skidao aute sa kamiona. Napuštajući Hockenheim nagađali smo o čemu se tu radi, možda neka utrka predstojeći vikend... Tek poslije puno godina prisjećajući se tog dana zaključili smo da se vjerojatno radio neki usporedni test za tv emisiju ili časopis. Možda sport auto ili rallye racing. Pa ako je je netko nekad vidio takav test negdje sa početka 80ih molio bi da mi javi. Osim Hockenheima bio sam sa ocem na stazi Spa u Belgiji 1985. godine, gdje smo dovezli neke šarene aute za utrke. Da li je Rover Vitesse sa Bastos reklamom bio kod nas ili na kamionu pored nas ne mogu se sjetiti, ali sam samo tog Rovera zapamtio. Obilazeći oko tog meni fascinantnog auta u ratničkim bojama od nekog sam dobio desetke flyera, naljepnica tog auta i to sam na povratku kući dijelio u školi. Evo ova:
Opele posebno pamtim jer su to bili prvi auti koje sam smio sam voziti. Radilo se o novoj bijeloj Manti i Monzi na nekom lageru oko Völklingena uz francusku granicu. Kako nazvati to što mi je otac kao djetetu dopustio voziti potpuno nove aute? Povjerenje, želja da mi ugodi, pretjerana opuštenost ili kombinacija svega? Znam da je vrhunac bio kada sam sam smio navesti aute na donju platformu kamiona i osigurati ih gurtnama i stopama ispod kotača. Neopisiva sreća i ponos za mene. Jednom je stari prihvatio izazov nekog mladog Nijemca, kolege iz firme, koji je nevjerojatno ličio na Rudija Völlera. Sreli smo se na nekom velikom Opelovom skladištu, nisam siguran gdje, mislim negdje u Belgiji. Glasni mladić je bio uporan u tome da se natječu tko će biti brži u utovaru osam auta na kamion, da ih osiguraju i vrate rampe. Ja sam bio jedini u publici, pa tata nije imao izbora, morao je biti brži pred sinom. Znam da sam stiskao zube kad su ulijetali sa prvim autima iznad kabine kamiona, meni je to strašno izgledalo. Podsjećalo me na utovar Minija u filmu "Italian Job". Svi su auti bile Ascone C, i sjećam se komadića guma koje su stradale u nemilosrdnom susretu sa perforiranom podlogom na kamionima. Na kraju je presudilo neiskustvo mladog Nijemca, a meni je moj stari postao spoj svih meni poznatih superjunaka u jednom: Supermena, Zagora, Laude, Batmana, Velikog Bleka, Tarzana, Sandokana…
Na jednom Renaultovom terminalu novih auta u Francuskoj, nedaleko od njemačke granice smo utovarali Renaulte za Kippenheim u Njemačkoj, odakle su se dalje razvozili po autokućama. Bilo je tu par Renaulta 25 i 11, jedna Alpine A310 i dvije široke, impozantne petice Turbo 2. Jedan crveni, crven i iznutra, drugi bijeli. Vožnja je trajala kratko, ali sam je intenzivno doživio. Taj zvuk, miris novog auta i prašine poslije kiše, to neću nikada zaboraviti. Tu su bila još dva Mosolfova transportera koji su imali u nalozima petice turbo. Jedan vozač je pri utovaru nešto krivo procijenio, stražnji kraj skliznuo sa rampe, pa je stradao blatobran. I ja sam tu kao nešto pomagao da ga dignemo, podmještali smo treću rampu... Šteta se nije mogla zakamuflirati i auto je vraćen na parking. Bilo je tu susreta sa Nissanom 300 ZX, Mazdom RX7, 323, 626, Alfom 33, Fendt traktorima, Fordovim Sierrama, Escortima, Caprijima, Mercedesima G u Grazu... Volvo 760, 740 su mi bili doživljaj jer su mi tako kockasti bili nekako najbliži američkim autima koje sam tada obožavao. Sjećam se mog čuđenja natpisima "Porsche system" na novim Seat Ibizama i Malagama. Imali smo na transporteru i engleske Opele, Vauxhalle. Otac mi je objašnjavao zašto je E24 CSi ljepši od sedmice, a Golf GTi brži od puno skupljih auta. U pamćenju su mi ostale i vožnje u novim Porscheima 928. Doduše tek nekih par stotina metara, ali ipak dovoljno da to godinama pamtim i da mi ovaj auto do danas ostane jedan od najdražih. Ono što ja nisam doživio ali se sjećam iz očevih priča je da je dovozio par puta neke Audije i Porschee na VW test stazu Ehra-Lessien (to je ona gdje su Bugattiji postizali 430 i 490 kmh). Dalje se sjeća prijevoza iz Irmschera iz Remshaldena po raznim Opel autokućama. Ne sjeća se koji su auti bili, ali lako moguće da su bili prvi Irmscherovi City Kadetti ili Ascone i2000.
Posebna priča su bili prospekti koje smo uzimali u auto kućama. Često je po završetku nekog utovara ili istovara otac sjedao za volan, zamisli se i kaže "zaboravio sam nešto". I vraća se sa prospektima koje čuvam i danas. Pečati autokuća na zadnjim stranicama me danas podsjete na mjesta gdje sam bio. Često sam se noću u kamionu borio sa snom, kao malo dijete koje odbija zaspati da ne bi ne daj Bože nešto propustilo. I onda se probudim ujutro u kamionu koji miruje, vrata zaključana, oca nema. I ubrzo me iznenadi nečim za doručak, svježim pecivom, kolačima, jelima koje nikad prije nisam probao. Možda moja sjećanja i nisu toliko dojmljiva danas kada se do informacija dolazi kroz nekoliko klikova za par sekundi i kada je svijet postao prilično mala lopta. Zašto sam ja te dane tako emotivno doživio? Pa velike oči, prepuno srce i mašta dječaka, osnovnoškolca koji je upijao svaku informaciju o autima. Tih godina je ostatak svijeta bio dalek, putovanja često avantura, a pristup informacijama ograničen. Povratak u malo slavonsko selo je bio skok u drugu dimenziju, mirisi jeseni, mir i život koji je tekao puno sporije od onoga kojeg sam gledao proteklo ljeto. Mnogi mi nisu vjerovali što sam vidio u tih dva, tri mjeseca. Meni je bilo bitno da mi vjeruje obitelj, kum Jozo, Robert ... I znao sam da ću to razdoblje djetinjstva pamtiti cijeli život.
