uskoro jedan sm dolazi s restauracije...vlasnik je clan kluba vladimir iz zagreba
.JPG)
evo vladimirove price
Moram prvo zahvaliti Zorku, bez kojeg se ova kupnja ne bi ni ostvarila. SM pratim vec neko vrijeme, a ove godine sam konacno odlucio ostvariti svoj djecacki san i sjesti za njegov cockpit.
Potraga nije tako dugo ni trajala, kad me prije nesto vise od mjesec, dva nazvao Zorko i javio da se u Istri povoljno prodaje jedan amerikanac.
Odmah sam stupio u kontakt s Carlom, drugim vlasnikom od 82., koji mi je na telefon jakim americkim naglaskom rekao da "makina nije perfect", ali da i nakon godine stajanja pali iz prve.
Tako sam dogovorio probnu voznju i jedne jos suncane nedjelje se uputio sa Zorkom u lov. Put od Zagreba do Barbana bio je prica za sebe, ali vas necu ubit odmah prvi put putopisnom reportazom. Mislio sam da nakon par mjeseci surfanja po netu znam nesto o SM-u, ali kad je Zorko krenuo s uvodnim predavanjem, odmah mi je bilo jasno da ja ustvari nemam pojma. Osjecao sam se kao na satu TIPSS-a (Teorija i praksa samoupravljanja SM-om). Prvi sat opci uvod u problematiku, drugi sat hidraulika s reperkusijama na ostale dijelove, treci sat razno. Dobro da voznja nije trajala duze, jer sam od silnih podataka poceo osjecati kako mi mozak bubri, a pogled postaje sve stakleniji, sto je nasu voznju umjesto u Barbanu, moglo okoncati u nekom jarku nakon Ucke.
Kad smo stigli na odrediste i ugledali object of beauty, oci su nam se munjevito zacaklile, a razina adrenalina pocela rasti brzinom ubrzanja trolitrenog maseratijevog motora. Kao dva klinca koja su raspakirala novu igracku, Zorko i ja poceli smo kruzit oko auta nemogavsi sakriti dozu odusevljenja, sto u taktickom smislu i nije bilo bas najpametnije. Ali ko je tada mislio na taktiku.
Carlo je s laganim osmjehom na usnama seretski dobacio, "yes, yes thats it". Nakon kratkog upoznavanja koje tako reci nije ni bilo potrebno, jer se freakovi odmah skuze ko da se poznaju sto godina, sjeli smo u SM-a, Carlo iza, Zorko naravno za volan, a ja kao kopilot. Sve je bilo dobro dok s male seoske cestice nismo izasli na malo vecu seosku cesticu. Kad je Zorko pustio nogu u stilu Nike Pulica u tunelu usred mraka, prvo sto sam pomislio u sebi bilo je "glupane sto se nisi vezo". Nakon kilometra testiranja brzinskih performansi, naglo je uletio na obliznju benzinsku pumpu s desne strane, kao da smo je u najmanju ruku dosli opljackat. Smoto je SM-a kao da je digo rucnu, a nije, dok su unezvjereni posjetitelji pumpe u cudu gledali za nama, vjerovato misleci da su decki s Knezije dosli i u njihov kraj.
Carlo na zadnjem sjedistu sad vec mog auta jos uvijek nije skidao osmjeh s lica, te bi tu i tamo samo kratko dobacio "yeees, thats it".
Nakon zaokreta uz skripu guma (a mislim i felgi), krenuli smo nazad. Tocno kad sam pomislio da je mojim slatkim mukama dosao kraj (tad sam valjda prvi put svatio zasto se auto zove SadoMazo), shvatio sam da jos nisu ni pocele. Kako bi mi Zorko demonstrirao ono sto je malo ranije jos uvijek bila puka teorija, pri brzini od 140 km/h poceo je naglo trzati volanom, sto je auto nevjerovatnom preciznoscu u stilu voznje iz filma Peti element, bacalo po cesti cas lijevo, cas desno. Ne moram ni spominjati da je to sve naravno izvodio bas u trenutku kada su nailazili auti iz suprotnog smjera. A boze moj, inace to ne bi bilo tako uvjerljivo, vjerovatno je u sebi mislio Zorko. Nakon sto je ukrotio divljeg tigra i zorno demonstrirao mogucnosti servoupravljaca, na red je dosla hidraulika. Pri nesmanjenoj brzini skrenuli smo lagano s ceste, tako da su lijevi kotaci jos uvijek drzali asfalt, a desni kosili travu. Mislim da je u tom trenutku Carlu nestao osmjeh s lica, a moje srce je bilo vec negdje u gepeku.
Prezivjevsi ovaj hali-gali, oprezno sam izasao iz auta lagano klecajucih koljenja i jos uvijek kljucajucom dozom adrenalina u krvi. Tako uzbudjen sjeo sam za cockpit mlaznog aviona, jer je red za probnu voznju dosao na mene. Bio sam naravno preuzbudjen da racionalno analiziram bilo sto na autu, tako da mi je jedini cilj bio napraviti krug i vratiti auto u jednom komadu.
To mi je zacudo i uspijelo, te sam zamolio Carla da mi da par dana vremena dok provjerim kakva je procedura oko uvoza, obzirom da je auto registriran na americke tablice.
Nakon povratka kuci uslijedile su besane noci, uvjeravanje zene da je to prilika kakva se ne propusta, rebalans kucnog budzeta... Dok sam ja istovremeno provjeravao i pripremao teren za uvoz, Carlo se vratio nazad u juesej, tjedni su prolazili, a SM se mirno odmarao u pitoresnom okruzju istarskih brezuljaka.
Svu neizvjesnost rjesio je tko drugi nego Carlo, javivsi se nakon nekog vremena s ponudom koju nisam mogao odbiti. Tako sam prosle nedjelje postao ponosni vlasnik jednog od cetrdesetak ovako proizvedenih primjeraka (3.0 motor, manuelni mjenjac), s originalnim lajsnama i neoriginalnim staklima na americkoj verziji farova. Iako postujem njegovu autenticnost, stakla bih stavio i ja, jer tako izgleda puno ljepse (barem meni).
Sto se stanja tice, naravno uvijek izgleda bolje na fotkama, nego u zivo, ali ukratko, auto je dobra baza za restauraciju.
Nisam planirao da ce se moj izvjestaj s terena pretvoriti u pravi esej, ali izgleda da me adrenalin jos drma.
Pozdrav svim ljubiteljima SM igrica, ali voznja ce biti moguca i bez kozne maske na glavi.
