Ili samo zato jer je ekipa koja je išla pješke s mora i nije mogla dočekati bus - samo frknula mokri ručnik oreko žica iz čistog dišpeta.

''Ako ne moremo mi, leh ne-ĆE ni o-NI...''

Fakini i mulci prokleti...

Sivo plavi busevi su iščezavali sredinom devedesetih jer znam da su se redovito znali viđati na Beogradskom trgu (Aaaaa ha :pda:... A gdje je to,a? ;) ) za one linije Bezjaki (dva puta sam ušao u taj bus samo da se iskracam na zadnjoj stanici da vise ne budu Bezjaki...

) pa Klana, Studena, nešto-nešto oko Kastva i Trinajstića.
Sredinom devedesetih kad sam finil školu - više ih nije bilo.
A u sjećanju mi je još ''triesduja'' sa kondukterom/kondukterkom koja je sjedio/la u svojoj ''loži'' na zadnjim vratima i sa onom ''trk-trk-trk'' mašinicom izbacivala one putne karte na super tankom papiru koji se otopi u ruci i sa totalno nečitkim brojevima koji liče na kilometar sat starih Mercedesa koji su se bar sedam puta vraćali pa su brojevi ostali u ''cik caku''.

Putna karta je bila dimenzija 5x5 cm na fakat tanašnom papiriću.
Ahhhh - stari busevi...

Neeeeema većeg gušta nego u ''harmonici'' sjesti na Žabici pa stanicu-dve prema željeznikoj, pa izaći pa onda opet stanicu-dve od željezničke prema Žabici samo da se može skakti po željezničkoj pruzi. Znali su šoferi namjerno kad bi ekipa bila ''vesela'' i ''htjela još'' nagaziti pošteno samo da prikolica busa (DOOOOSLOOOVCEEEE!!!! :sok: ) poskoči i po pola metra u zrak uz pljeskanje i skandiranje:''Šooo-leeee!!! Šoooo-leeee!!! Šoooo-leeee!!!''' :bravo: :bravo: :bravo:
Jest da nonice ke su na plac šle po šalatu i malo radića nisu bile sretne, ali...
