Nakon nekoliko mjeseci stajanja eto mene opet uz Škodu. Uspio sam nabaviti garažu i sada krećem u akciju sređivanja škode ( pošto je bisica vani prehladno mi je raditi na njoj ). Najviše me veseli što je škoda na zatvorenom od sada pa na dalje i puno mi je bliže nego što je bila. To znači samo jedno - da ću puno više raditi na njoj. Želja mi je srediti ju do 5 mjeseca i onda ju regat i uživati u toj lađi. Ovo vrijeme dok nije bila u garaži stajala je kod Žeina (što sam mu opet zahvalan na prostoru koji je iznajmljivao stvarno povoljno ) i bilo je par manjih nezgoda. Neki klinci su upali u škodu, pokrali joj znakove i zaključali su mi sva vrata. ( Na vozačkim vratima ne radi kvaka ) tako da nisam mogao ući u auto. Žein je s lakoćom provalio u škodu iako nije imao gotovo niš alata.

Naravno nakon provaljivanja smo našli ključeve u autu, al neka pozitivno je da sad imam pristup rezervoaru. Ideja je bila odšlepati auto Od Žeina do Voltinog preko Avenije Bologne. Kako sreća prati hrabre tako mi nismo škodu povukli niti 20 metara i pukla nam šipka za šlepu. Oči su mi se okrenule od muke. Pop**dio sam. Sve uvijek mora ići naopako. Nekako smo partizanski zavezali šipku s nekim glupim vezicama, još mi nikako nije jasno kako je to držalo. Nažalost to nisam slikao jer sam bio izvan sebe od svega, tek sam se kasnije sjetio da šteta što se neznam skulirati u kritičnim trenutcima. Tu je par slika škode prije šlepanja, mjenjanje rezervnog kotača i najluđe ekipe u ZG.


Naravno, prilikom šlepanja jedan frajer se zaletio na mene za milimetar sam ga izbjegao. Da me je puknuo onda bi tek bilo sranja. Tu je i jedna kratka loša snimka vuče:
http://www.youtube.com/watch?v=O_97dXV3aUQStakla su naravno bila zamrznuta i ništa se nije vidjelo. Kada smo stigli skoro sam se rasplakao od sreće.
Prije nego smo ju puknuli u garažu stajala je vani u dvorišu jer je garaža bila puna, a i unutra je jedan punto bio.

Garaža iako je ogromna, po sredini ima jedan stup i svi smo bili uvjereni da škoda ne stane u garažu. punta smo doslovno digli i prebacili u drugio dio garaže, a majstor Denis je škodu na žmirečki upeljao u garažu na takav način da se između škode iz zidova nije moga picina dlaka provuć. Evo tu je slika ponosnog Schumahera, Denisa, i prednjeg pogona Keniga:

Sad je škodica bila spremna za polagano otvaranje i čišćenje. Ali ne. Nije nam vrag dao mira i morali smo ju ići probat upaliti. Krenuli smo pregledavati auto. Trebalo je natočit vodu. E to je trajalo. Imali smo jednu plastičnu flašu od 2 litre. Neznam koliko ste upoznati, škoda ima iza motor a naprijed kiler. Punjenje vodom je trajalo satima. Onda nam je falio akumulator. Zdenko koji nas je šlepao ima ih jedno 5 komada ali ga baš taj dan nije bilo doma. Svejedno sam ga zvao da nam posudi neki akumulator ako je moguće. Srećom imao je akumulator u jednom fići u blizini, a garaž je u vlasništvu jednog čovjeka koji ima ključeve. Otrčali smo po akumulator i vratili se nazad. Nakon toga smo otkrili da u rezervoaru nema niti mililitar benzina. Najbliža benziska je bila jedno kilometar. Otrčali smo po bengu, uzo sam odma 10 l da se osiguram, i ( BOGU HVALA [ a i Denisu ]) Denis je zaključio da je bolje da odemo po njegov auto pa ćemo brže biti nazad. Pregledali smo sve ( moš si mislit ) i išli po prvi put probat upalit škodu nakon 6 godina. Izvolite:
http://www.youtube.com/watch?v=4JQFm2AeAlMWkjhTOANaravno akumulator je bio prazan! Kad smo već krenuli upaliti bili smo sad spremni otići i kupiti novi akumulator mamu mu njegovu, i onda se Denis sjetio da je u njegovom fići nov akumulator. Srećom pa smo imali Denisov auto i sad je to bilo puno lakše. Vratili smo se nazad i u euforiji probali ponovo s novim akumulatorom:
http://www.youtube.com/watch?v=94EMWkjhTOAEm je akumulator bio preslab, em od silne euforije i želje da ju upalimo nisam niti skužio da je netko potrgao kablove od svijećica. Tako da smo imali akumulator i od kamiona bio bi nam uzalud. Šteta euforije. No ne predajemo se mi, biti će posla ovih dana, a ja se nadam da ću sve to dobro dokumentirati. Zasad jesve bilo dosta oskudno dokumentirano jer od silne euforije nisam se niti sjetio slikat.
Evo još koja slika prije nego što nastavim radit dalje:

