Jedno kratko vrijeme sam vozio ovakvog 504. Izmaknula mi Žaba iz mreže ''samo tako'' - lik ju je prodao unatoč kapari.
I ja sa lovom... I sa kaparom

naravno

sjedim sa frendom i šlepom u Puntu na kavi... Srećom, lijep dan bio.

I dođe mi frend iz Baške da ''vidi Žabu''

i - mauna. Lud on, lud ja... ''Idemo

ga nalemati.'' - klasika.

Kažem... Srećom bio lijep dan. Kavica, riva, zafrkancija... Kad tom frendu dođe neki poznanik i on isto poželi iskorisiti lijep dan

pa predloži ''ajmo ga nalemati

'' a ja, Ghandi kakav jesam

smirujem jednog, smirujem drugog... Šleperko se smije...

Kaže taj od frenda frend ''Ajde kad ste već tu, koliko bi uzeli da prevezete jedan Auto iz Omišlja u Malinsku...''

Šleperko kaže neku ''socijalnu cifru'' čisto da se maknemo od spike, situacije i lokacije ''Ajmo ga

nalemati!''

i krenemo mi sa legendarnim šleperkom Volvom put Omišlja. Ova dvojica se iza vrpolje i nešto mrmljaju, pogađate

''Ma ja bi njega

nalemo...''.

U Omišlju dignemo nekog razbijenog Escorta, vozimo ga za Malinsku... Spuštamo ga iza garaže... Lik ''kunjado'' od frendovog frenda, otvara garažu, a u garaži - ovakav Pežo. Krem boje. Prst prašine na njemu. Kaže frendov frend kako smo tu došli bezveze, kako nas je lik zajeb'o, a ''kunjado'' mrtvo hladno kaže:''Treba tog lika

pošteno nalemati...''.

Šleperko se smije u stilu ''Ovako nisu nabrijani ni kod nas u Dalmatinskoj zagori za kolektivno lemanje...''

i kaže ''kunjado'' ''ma zajebi ti Žabu - ovo je avion za Žabu.''
Krene spika o prodaji... Cijena neka baaagatelna bila. Skoro pa ''po kili''. Kaže da mu ''struja ne valja'', ali da je sveeee drugo cakum-pakum.

Ja sve kontam

bi... Ne bi...

Šta ću s njim - ružan do zla Boga tako ''na dva puta prelomljen''. ''Kunjado'' ga već oslobodio nekih kutija okolo njega, izgura ga van garaže... Unutra plin... Počeo nešto oko njega čačkati... Vergla... Neće... Vergla... Neće... Čudi se kako neće... Akumulator već počeo ihaaa ihaaa ihaiha ihaaa... iha... Šleperko daje kablove... Neće ni trznuti Pežo. Smrdi benzin, smrdi plin... Dođe tata od kunjada, lik od kojih sto, stopedeset godina

''Si mu žžžžžžžicu vrrrrnjal'?!? Pita starček? Ode stari do bunkera, uzme neku žicu, spoji ju na, čini mi se bobinu

i kaže ''Ala, daj sad...'' Zatrza Pežo... Zatrza opet... Stari mu kaže ''Bencina se je zlila, bencina... Puščaj ga, trubilo, da mu bencina pasa...''
Šleperko i ''kunjado'' skinu filter zraka, skinu svjećice, a stari samo kaže:''Aaae, pogjedaj kako su svićice od bencine...''

Izverglaju ga bez svjećica, sve vrate Nazad i vruuummmmm kresne Pežo bez beda.

Lijepo radi... Malo ''brljavi pod čokom... Napravimo đir po selu... Zaista se prekrasno vozi. Mekan, udoban, vozi se ko violinica... Ali ružan i dalje.

Kaže Šleperko ''Ako ga nećeš ti - ja ću ga uzeti!''.

Nađe stari i papire... Daje zadnje upute ''Aš trubilo ne zna niš...''

da zamijenimo gume, i da ''popravimo struju''. Kvar struje je bio taj da kad stisneš štop - tinjaju žmigavci. Kad daš žmigavac - tinja nešto drugo. Za meine - muka živa. Struju i sve oko struje mrzim iz dna duše jer se u struju ništa ne kužim.

Šleperko isti dan promijenio ulje u motoru, ulje u kočnicama, odzračio kočnice, malo ''porihtao ovo'', malo ''porihtao ono''... pregledao i ''pluća'' plina, plin poštelao... Stavili gume i - pravac registracija. Auto prošao bez greške.

Jedino je atest plina, za meine je to tada bilo ''špansko selo veće i od struje''

vrijedio još godinu dana, ako se ne varam.
Vozio sam ga niti mjesec dana... Neeevjerojatno udoban Auto.

Po cesti dooooslovce klizi. Milina živa za voziti. Čak mi više nije ni bio ''toliko ružan''

već ''samo malo ružan, ali ima ono nešto''.

Vozio sam ga na benzin jer mi je bilo na plin spika ''ma to ako baš nebude benzina'' jer - tkoooo će na Kostrenu ići točiti plin...''

a i to ''prebacivanje'' mi je bila ''muka živa''.

Prodao sam ga jednom čovjeku, ''zeeeeerman''

od mog susjeda iz Umaga koji me je mooooliooo doslovce danima da mu ga prodam.
Jedan dan smo samo susjed i ja sjeli u Auto... Laganica preko Učke za Umag... Riješili papire... Čovjek nas počastio, sjeli u Auto i pravac Rijeka. Usput stali u Dopo Lavoro, mrknuli neku klopu... Došli Doma i Čovjek se vratio nazad u Umag sa svojim ''novim Pežoom''.
To je bilo devedeset i neke... Čovjek ga je vozio sve do nedavno dok ga u Poreču nije neki tip kresnuo, a gdje drugdje nego - u kružnom toku. Vozač završio u Lovranu na ortopediji, a Žole u Jadranmetal''.

Suma sumarum... jedan od autiju za koji definitivno mogu reći ''Novi auti mu nisu ni do koljena''.
Napomena.
U ovoj priči nije stradao niti jedan pokvarenjak koji je prodao zakapariran auto.