„Brdski liječnik!?“, začudi se posestrima koja ga je odgojila. „Kakva je to specijalizacija?“
„Nije brdski nego brodski!“, odgovori Natanijel, posestrimin gojenac. „Nikad ne bih ni u snu pomislio upuštati se u brdsko liječništvo. Cijeloga života skakati s brda na brdo i na područjima bez mobitelskog signala dovikivati se s gorštacima – hvala, ne.“
„Zar misliš da je brodsko liječništvo išta bolje?“, upita neka osoba koja je cijelo vrijeme tvrdila da je, tijekom djetinjstva (Natanijelovog, ne osobinog), više puta podojila Natanijela ljudskim mlijekom. „Šalju te s broda na brod, s katamarana na barku ribarsku, s tankera na gusarski brod – nije ni to šala, Natane.“
„A s druge strane“, reče krsna mu kuma koja je u međuvremenu prešla na budizam pa je i čin Natanijelova krštenja naprasno postao nevažećim, „tko kaže da je brdsko liječništvo takav bauk? Jedna moja prijateljica godinama je radila kao brdska liječnica u pobrđu Urgundije (pobrđe nadmorska visina kojega, istina, niti na jednom mjestu ne prelazi 36 centimetara!) i uvijek je bila zadovoljna svojom karijerom. Tek tu i tamo zna napomenuti kako joj smeta što je, htjela-ne htjela, poprimila brđanske manire i kako joj je silno jodlanje uništilo glasnice.“
„Kakav vražji gusarski brod!?“, vrati se Natanijel na gornju repliku osobe koja ga je, navodno, tijekom djetinjstva barem jednom podojila. „Ne postoje gusarski brodovi, to su legende, bajke za malu djecu! Ja bih radio na kruzeru i vidio pola svijeta (drugu bih polovicu ostavio da se paca u umaku od misterije; posve spoznat svijet malen je, dosadan i uopće nikakav). Ili na velejahti kakvog bogatuna – to bi bio život!“
„Moš' mislit' života – služiti kojekakvim kriminalcima i parajlijama.“, reče mu bivša djevojka koja mu je, ostavivši ga, slomila srce i razorila um (zato je valjda i htio postati brodskim liječnikom – da pobjegne od svega toga). „Moj je djed bio brdski liječnik u partizanima! To je bila plemenita misija, liječiti žrtve fašizma, pomagati u borbi za pravednu stvar.“
„Sad će se“, sardonično će Natanijel, „sigurno javiti netko čija baka bijaše ortopetkinjom u mađarskoj ratnoj mornarici, a praujak psihijatar Crvenog baruna! No pa ljudi, shvatite već jednom: ja želim biti brodski, ne brdski liječnik!“
„A tko ti brani?“, dometne jedan daljnji rođak koji mu je jednom sredio nešto oko čega se nezavisni i objektivni promatrači nisu mogli usuglasiti što zapravo jest! „Punoljetan si, radi što hoćeš. Kad sam ja bio tvojih godina, bio sam… bio sam dvostruko stariji!“
„Kako to?“
„Lijepo. Ti sad imaš 23 godine, a ja 46. Dvostruko sam stariji!“
„Jesi, rođače, ali nisi mojih godina!“
„Što ti znaš, balavac jedan!“, naljuti se rođak, kad se začuo zvuk brodske sirene.
„Moram ići. Došli su po mene“, reče Natanijel i ode.
Ali nisu došli po njega. I nije to bila brodska sirena nego slana kiša – dvije pojave koje je nevježama kakav je Natanijel vrlo lako pobrkati!
Iguar Lemeško sjedio je sam na klupi u parku, sjedio i uživao u penziji. Mnogo toga ležalo mu je na pameti, sjedilo posred duše – ali nigdje nikoga za popričati, nijednog uha na vidiku da ga sasluša, da u nj Iguar istrese te svoje uležane i usjedjele misli.
A onda, jednog prekrasnog krasnoproljetnog, naveliko ispeludiziranog dana, na njegovu klupu, tik do njega, sjeo je netko drugi. Bila je to Erma Urm-Balak, također u penziji, premda je radila honorarno, a uz to pomagala i kćerinoj obitelji pa nije imala previše vremena za posijela po klupama. Ali eto, tog je dana baš sjela, baš na klupu, baš u tom parku.
Zatvor otvorenog tipa
„Početkom devedesetih“, obratio joj se Iguar bez uvoda i nepotrebnih bontonalija, „ostao sam Elektri dužan dva'es osam apoena. Nisam to uspio prebiti, a kamate su narasle do neba. Morao sam na mjesec dana u zatvor. No, imajući u vidu minimalnost duga, sud mi je dosudio da kaznu odležim u zatvoru otvorenog tipa na Trbarevici. Ja sam prije mislio da se takvi zatvori od normalnih razlikuju samo po tome što 'korisnici' mogu ići u šetnju dvaput dnevno ili tako nešto, ali ne, draga moja, ne. Zatvor otvorenog tipa je – raj na Zemlji. Istina, šetnja jest dvaput na dan, ali može potrajati više dana, tjedana pa i mjeseci. Zatvorski krug je ogroman i u njemu nema što nema; od kioska s novinama i štandova s hrenovkama, do disko-klubova, čitavih trgovačkih centara, koncertnih i sportskih dvorana te restorana i teretana. Samo se prijaviš dežurnom stražaru i možeš ići gdje hoćeš i ostati koliko hoćeš. A ne plaćaš ništa – sve o državnom trošku.
A poželiš li posjetiti neku lokaciju izvan zatvorskog kruga, samo trebaš napisati molbu, a i ona je gola formalnost. Čak i ako odabereš neko pusto inozemstvo – Bora-Boru, Tuvu ili Potose – i tu će ti izaći u susret. Sve, kako već rekoh, o državnom trošku. Ja sam u svojih mjesec dana izdržavanja kazne bio u Frankfurtu (istina, na Odri), posjetio Dublin, Kuala Lumpur, dva put letio na Havaje, a našao sam vremena i da obiđem Čučerje! Takvi su uvjeti u zatvoru otvorenog tipa, tako to ide, tako se zbiva, nitko tu ništa ne može, svatko se mora pomiriti sa svim, sa svačim, sa svakim.“
Otvor zatvorenog tipa
„A ja sam“ odgovorila je Erma Urm-Balak, „cijelog života radila kao obična poslovna žena u svijetu visokih financija. Jednom nam je došao predstavnik jedne svjetske financijske ustanove koji je imao krajnje neobičnu značajku: nije imao tjelesnih otvora! Osim jednog, ali nije imao pojma gdje mu se taj nalazi. A tog dana, kad nam je došao, dogodila se tom predstavniku potreba za vršenjem velike nužde. A otvora nigdje! I dok smo ga uspjeli naći i dok se on, da prostite, posr'o, svjetske su burze zabilježile ozbiljan pad. Pad čega? Nemam pojma, pa to je bilo davno, tako davno!“
Pritvor
Uto do klupe na kojoj su sjedili Erma Urm-Balak i Iguar Lemeško doskakuće vrabac i reče:
„Ablablablablablabla. A“