Eto me u Hrvatskoj....
Ajde, da ispunim obećanje, mada sam još smušen od puta.
Ovo ti je gore nego da si pijan, teško je ovo stanje objasniti.
Pričat ću iz glave, ne treba tu nikakve wikipedije, samo srce neka govori.
Simca Chrysler 1307 GLS... ovo je jača oprema, ovakvu sam ja vozao 2 ili 3 godine.
Ćaća mi ju je dao, dobri moj Marinko, tad je imala 130.000 km, i dva vlasnika.
Otišla u Šibenik nekako 1995 godine, i dole je još vozila do cca 2000 g. i tad joj se gubi trag.
Kakva je to bila mrcina za svoje vrijeme...velika, masivna, teška. Te boje, uglavnom metalik, uh.
Još su onda u '90- tima to bili veliki auti, limuzine. I pojava je to bila, dugo godina, ooo da,
A ti farovi glomazni... Jedino Fiat 131 nakon '78 g. ima takve farove, kao mikrovalna.
A ta sjedala, ma fotelje, taj pliš materijal, kao igračke, ta fina plastika, ta guma.
Taj volan kad ga uzmeš u ruke, pa ono mekano, traži da ga stišćeš i miluješ...
Čudo za svoje vrijeme, čudo, pričamo sad o 1976 godini, kad je i bila europski auto godine.
Ma kakav Golf, Kadett, ma idem toliko daleko da ću i Mercedesa spomenuti... Brate mili.
Amiga, neka bude tišina oko tebe, i probaj zatvarat i otvarat vrata, neopisivo nešto taj zvuk.
A kako prozori dole klize dok ih otvaraš, u dva đira evo te na dnu, zar već?
Uglavnom, to je nešto posebno, takav auto je poseban u svakom pogledu.
Ajmo na minuse.
Mrcina je to velika, ima servo, ali težak je auto za grad, za uguravat se nekamo.
Nepregledan iza, malo eksperijensa treba za uvlačit se sa njom po gradskim parkinzima.
Spora je, o da. Jako spora. Motor od 1300 kubika je slabašan za nju.
Taj mjenjač je precizan i fin, ali dok ga išaltaš do četvrte, adio Mare.
Onda, potrošač je shodno svemu nabrojanome. Voli cugnuti debelo preko 10.
Najveći minus... Ne podnosi taj auto pripasavanja, modificiranja....
Na njoj sve mora biti njezino, sve sve, svaka modifikacija ti se vrati sa kamatama.
Kao švicarski franak.
Dijelova je onda već bilo teško naći za nju.
Plus zaheb ti bude da je bilo recimo više vrsta kočionog cilindra za tu i tu godinu.
Uzmeš i to je to, paše jeli sve, kad ono unutra je neki vrag drugačiji, i moš ga hebat.
Znam da sam sa tim imao festivale, dok nisam našao pravi, muke tantalove.
Dalje, nju svatko ne može i nesmije raditi. U mojoj županiji je svega troje ljudi bilo za njih.
Svi drugi maheri su ih shebali, ma koliko god da su bili maheri, ali shebali bi ih.
Osjetljiv auto, pas mater, metiljav, svaki vrag mu smeta.
Da ne mlatim više....
Teško češ nju udomiti... Ima jedna u Splitu, zlatna, već par godina se daje za milju eu.
Čak sam par puta ga htio nazvati, ali u zadnji tren kažem sam sebi; budalo.
Splitska je prvi vlasnik, regana, očuvana i sve strava, pa nikako i nikako.
Pripada ona u kategoriju nepoželjnih auta, ajmo reć kao svi veliki francuzi tog doba.
Mali je krug ljudi koji ih žele imati. Svi i koji ih imaju, imaju ih iz nekih sentimentalnih razloga.
Ti ljudi i ti auti se kreću u malim, zatvorenim krugovima.
Ne ide sa tim autima po susretima, jer ih organizatori stave iza nekamo, da se ne vide.
Da ne paču oči, da ne smetaju.... Onda oni rade svoje zatvorene evente, i tu se nadju.
Tako da, suđeno im je da budu zaboravljene.
Tu i tamo se još uvijek nekamo pojavi koja, ima ih još par i da voze po HR, čudesno po meni,
pa ajde, krene priča. Ali za desetak godina to će biti debeli zaborav.
Krajzerica.
Eto, nadam se da je bio okej moj mali osvrt.
