Nedavno sam vidio prvi put uživo dva zanimljiva auta za koje mislim da su zaslužili par riječi.
Prvi je VW 147, popularno Fridolin. Naručen je 1962. od strane njemačke pošte jer su bili nezadovoljni dotadašnjim malim transporterima. Iz VW programa Buba im je bila premala, a Transporter prevelik pa se ušlo u novi projekt. Da bi smanjili troškove, u VWu su korišteni već postojeći dijelovi i konstrukcije pa je Fridolin bio hibrid Bube, Karmann Ghie, VWa 1500 i Transportera. Projekt je krenuo sa oznakom EA 149, a u proizvodnju ušao kao Typ 147. Proizvodio se u firmi Westfalia gdje su već imali iskustva u raznim preradama, a njihovi su radnici i kumovali imenu Fridolin. Od 1964. do 1974. napravljeno je nešto preko 6100 komada. Sa poznatim VW 1.2 agregatom imao je 34 ks a bio je težak 935 kg.
Osim njemačke pošte, u manjoj mjeri su ih naručivali i švicarska pošta (1200 komada) te Lufthansa. Fridolin za Švicarsku je bio jači za deset konja i imao bolju opremu. Po nekim procjenama ukupno ih je preživjelo oko 200, a u Njemačkoj tek oko 40 komada. Glavni razlog izumiranja Fridolina je bila hrđa. Iskreno, ovoga na cesti izdaleka nisam prepoznao dok nisam vidio natpis VW.
Drugi je auto "BMW Grosser Werkmeister" kojeg sam vidio na oldtimer skupu u Hohengehrenu. Nisam znao koji je to auto, a nije ni čudo. Radi se o unikatnom trkaćem autu kojeg je 1952. napravio Georg Werkmeister. Mjesto radnje je Dingelstädt u Thüringenu u tadašnjem DDRu, u karoserijskoj radioni Werkmeister & Lech. Karoseriju je dizajnirao jedan drugi Georg, Hufnagel, inače stručnjak za aerodinamiku u Auto Unionu. Već prve godine auto nastupa u klasi E trkaćih vozila.Pod utjecajem "zlih zapadnih sila" 1953. Georg seli u Zapadnu Njemačku. Auto ostaje u DDRu i nastupa u Formuli 2, usput ga plijeni narodna milicija. U dvije godine utrkivanja ovaj 220 kmh brzi auto je uvijek bio blizu vodećih. Treba spomenuti koliko je ekipi bilo teško doći do dijelova iz Münchena i donijeti ih u DDR.
Velikog Werkmeistera je pokretao redni BMWov 2.0 šestak sa 115, a poslije i 135 ks. Aluminijska karoserija je bila montirana na cjevastu šasiju predratnog BMWa 328 i na vagi je pokazivao 770 kg. U utrkama su korišteni poklopci na blatobranima zbog bolje aerodinamike. 1959. je aluminijska karoserija zamijenjena čeličnom, motor zamijenjen EMWovim i registriran je za cestu. Tijekom godina je promijenio više vlasnika a zadnja poznata transakcija je kupovina "Velikog Werkmeistera" za 3000 maraka kada je pronađen u jednoj šupi zatrpan smećem. Pronalazak današnjeg vlasnika, kolekcionara oldtimera je bila čista slučajnost. Auto je 2006. restauriran u Oldenburgu kada mu je vraćena aluminijska karoserija i originalan motor. Auto nije na prodaju, ali sam negdje pročitao izjavu vlasnika da bi se od njega oprostio za 1,2 milijuna eura.
Meni najzanimljivije od svega je saznanje da sam dolazeći na posao godinama parkirao tek par metara od Werkmeistera. Dijelile nas dvije visoke ograde, živica i zid jedne hale. Naime, čuo sam da u blizini ima neka radiona za oldtimere, ali nisam znao gdje niti što se tamo radi. Ispalo je da sadašnji vlasnik Werkmeistera tamo ima kolekciju youngtimera i oldtimera. Kroz sporednu ulicu 500 metara a "zračnom linijom" tek nekoliko metara godinama je stajao i Grosser Werkmeister.
