Da se razumijemo, ne smatram tu zabavnost nikakim apsolutnim kriterijem, nikakvom svetom kravom koja razdvaja dobre automobile od loših. Postoje automobili za različite situacije i potrebe. Prečesto se i preisključivo užitak upravljanja automobilom smatra za jedini način užitka u vožnji automobilom. Nema razloga zašto bih automobil sjajan za jurcanje kroz zavoje smatrao a priori boljim od onoga na čijoj stražnjoj klupi mogu udobno zavaljen preći 1000 km bez osjeta umora, ili od onoga s kojim mogu kroz duboko blato po razlokanom terenu stići do neke zabite i teško dostupne lokacije. Nije poanta u tome da, pogledamo li ove primjere gore, prezireš R-R, ako voliš A-H, ili obratno, poanta je znati uživati u njihovim različitostima i individualnostima.
Slično je s onim usporedbama gore, Alfa, Opel, štatijaznam... Istina je da je Alfa izvlačila više KS iz motora iste zapremine, i to cijenim. No bilo bi glupo da cijenim samo to. Slučajno jako volim te Alfe, ali to nije razlog zašto ih volim. Honda izvlači još više KS od Alfe, pa ne volim Honde, ne osjećam se osobito ugodno ni u jednoj koju sam vozio. A kad me nedavno znanac provezao Integrom Type R, jednim od najkultnijih sportskih modela u zadnjih 20 godina, nisam osjećao ama baš nikakvo ushićenje. Zapravo sam se osjećao bezveze, jer je unutrašnjost plastična i ružna i nema niti jednog detalja koji bi ti učinio dan posebnim. Dok mi je recimo vožnja u Opelu GT pokojnog Elvisa Kljuna bila uistinu dojmljiva i posebna, ma koliko imao puta slabije performanse od te Integre. Nisam ga se usudio voziti naprosto zato što mi je noga 46 u zimskim cipelama stalno pokrivala dvije pedale najednom, iza volana sam bio stiješnjen i nije mi bilo udobno, a nisam se želio dovesti u položaj da nekom stiješnjenošču uvjetovanom nespretnošću izazovem katastrofu.
Dakako, glupo je ocjenjivati Integru Type R sa suvozačke pozicije, no vozio sam dovoljno drugih Type R i Type S modela da mogu reći da me ne oduševljavaju. No isto tako je glupo ocjenjivati neki Rolls-Royce, pa čak možda i, da se vratim u dostupnije područje, nekakvu Žabu ili CX, s vozačkog aspekta, ako je riječ o automobilima u kojima će objektivno mnogo više uživati putnici. Postoje dakako i automobili koji nisu osobito dobri ni za vozača ni za putnike, ali su naprosto prekrasni i doživljavam ih kao umjetnička djela. Ili automobili koji nisu ništa od navedenog, ali bez iznenađenja i kvarova uz minimalno održavanje prelaze velike kilometraže i služe godinama. Buba ili Renault 4 nisu manje sjajni automobili zato što ih nije osobito lijepo voziti, još manje biti putnik u njima, a ne smatram ih ni osobito lijepima...
Poanta je u tome da se u automobilima, starma i novima, može uživati na toliko različitih načina da mi se uvijek činilo posve besmislenim ulaziti u ratove dokazivanja da je samo jedan put ispravan, samo jedna marka ili nacionalna auto industrija dobra. Uistinu nema razloga za to.