Pozdrav ljubiteljima oldtimera!
Konačno sam ulovio malo vremena da predstavim svog mezimca ovdje u garaži i ispričam našu priču.
Dakle, prije tri godine je započela naša izravna suradnja iako se poznajemo puno duže. Auto je bio od prvog dana u vlasništvu oca moje drage prijateljice, znači od sada već daleke 1983. Čovjek živi i radi u Njemačkoj od rane mladosti a korijene vuče iz Dalmacije. Kako je to i inače red, kad su se neki novci nabrali bio je red pokazati puku u svom mjestu da se u toj Njemačkoj dobro živi a najbolji način je naravno kupnjom novog, tada svima nama u bivšoj državi nedostižnog, Mercedesa.
Godinama ga je mazio i pazio, sve servise odrađivao u ovlaštenim servisima i zapravo ga jako dugo koristio. Prema njegovim riječima žaruljicu sam nije izmjenio jer i onaj "čovik" u servisu mora plaću dobiti.
Tada su u nekom trenutku uslijedili problemi. U Njemačkoj se više nije točilo gorivo koje je imalo zahvalne količine olova u sebi i vlasnik, zahvaljujući savjetima drugih odlučuje da se auto više ne može koristiti, te kupuje drugog, novog Mercedesa (W124), a ovoga odjavljuje i dovozi u tada već Hrvatsku i sprema ga u garažu u svome "mistu".
Budući da sam svako ljeto bio kod njih doma, škicao sam ga godinama i redovno ga otkrivao ispod originalne Mercedesove cerade da ga provjerim. 11 godina je on tako spavao snom pravednika (nikada nije iznevjerio ili ne daj Bože stao na putovanjima iz tada daleke Njemačke u rodnu nam ´Rvacku).
Turizam je u međuvremenu procvao, iznajmljivalo se na obali sve i svašta, od šupe do renoviranih starih dalmatinskih kuća, pa je tako i vlasnik uočio da bi bilo zgodno dodati neki euro na sada već zasluženu mirovinicu. Odlučio i on kuću iznajmljivati i zarađivati od istih onih kod kojih je crnčio cijeli svoj život kako bi zaradio.
Kuća je prekrasna i rezervirana mjesecima unaprijed, ali hoće Švabe i auta negdje smjestiti i tada, već pogađate, na scenu stupam ja.
Zvoni mobitel, pogledam, zove On. U kratko mi pojasni o čemu se radi, ako ću ga ja uzeti onda mi ga poklanja, ovim domaćim ga ne da jer će ga oni po polju dokrajčiti, rađe ga u Cios vozi. Pristajem naravno. I tako smo mi počeli izravno surađivati. Na oko, nije izgledao loše, dobra suha garaža bla bla bla. Kad je dovežen u Zagreb u servis, već preliminarnom inspekcijom vidjelo se da je stanje pacijenta puno ozbiljnije i da ako se hitno ne pristupi liječenju neće dugo.
Zadnjih 11 godina leži u garaži, od toga zadnjih 6 nije upalio nitit jednom. U servisu stavljamo novi akumulator da vidimo jel hoće on uopće okrenuti ili je "zacvikao". Na okret ključa motor se zatrese u ritmu anlasera a osmijeh na mom licu nije mogao biti širi, doslovno od uha do uha. Pumpa goriva je zacvikala, snalazimo se i šprinemo malo startera u usis. Iste sekunde on se javi i zagrmi ŽIV SAM!!!
Oduševljenje u cijelom servisu, dečki koji svakodnevno oživljavaju auta nakon umora skaču skupa samnom kao mala djeca, ja lud od sreće.... Danas mi je žao kao psu što nisam snimio taj trenutak, ali tko je u tom trenutku mogao i o tome misliti.
Tada je odluka pala.... Idem u to, srediti ću ga!
10 mjeseci je trajalo da dođe ponovno na cestu. Realno nije bilo toliko posla za toliko vremena, ali budući da je riječ o ovlaštenom servisu dogovor je bio da kad se odradi sav posao koji se mora raditi i ako ostane malo vremena onda će se zabavljati sa ovim.
<br />